Autocesta A6 i pruga: prometna kičma koja još čeka kiropraktičara

Autocesta A6 i pruga kroz Gorski kotar dvije su žile kucavice ovog kraja, ali jedna od njih desetljećima kuca nepravilnim ritmom — i to ne zato što bi kraj tako htio, nego zato što se o njoj odlučuje negdje drugdje, za stolom na kojem se Gorski kotar pojavljuje uglavnom kao točka na karti između dva veća interesa.

Uzmimo autocestu. A6 je za većinu ljudi izvana samo brojka na navigaciji, dionica koja spaja Zagreb i Rijeku, ali za općine uz nju — Ravnu Goru, Delnice, Vrbovsko, Mrkopalj, Fužine, Lokve — to je mnogo više od asfalta. To je jedini razlog zašto neki prijevoznik uopće razmatra da pokupi robu iz skladišta u ovom kraju, jedini razlog zašto gost iz Beča može doći na Fužinarsko jezero u razumnom vremenu, i jedini razlog zašto mlada obitelj iz Delnica još uvijek može živjeti u Delnicama, a raditi u Rijeci. Kad autocesta radi, sve radi. Kad se zatvori zbog bure, snijega ili prometne nesreće, cijeli kraj otkrije koliko je tanka granica između "povezanosti" i "izolacije". Zimska sezona to pokaže svake godine, obično u najgorem mogućem trenutku, i obično s istim komentarom lokalnih čelnika koji se ponavlja kao molitva: treba nam bolja zimska služba, treba nam alternativni pravac, treba nam razumijevanje iz Zagreba.

A onda pruga. Željeznička pruga kroz Gorski kotar, ona povijesna dionica prema Rijeci, danas je uglavnom poznata po tome što njome prometuju vlakovi koji kasne, ili po tome što su neki od tih vlakova davno prestali prometovati, ili po tome što se o modernizaciji govori na konferencijama na kojima se lijepo govori, a onda se kući vrati s istim rokovima koji su već jednom propušteni. Pruga je, ruku na srce, jedina prometna infrastruktura u ovom kraju koja ima potencijal riješiti ono što autocesta ne može — prevesti teret koji ne treba biti na cesti, i prevesti ljude koji ne žele sjediti za volanom po ledu. Ali potencijal i stvarnost ovdje su dva različita svijeta, kao i obično kad se o nečemu odlučuje izvan regije.

Postoji jedna tiha ironija u cijeloj priči. Gorski kotar je, po svim pokazateljima, jedan od rijetkih krajeva u Hrvatskoj koji ima i autocestu i željeznicu — dvije vrste prometne kičme koje bi, kad bi radile kako treba, trebale biti konkurentska prednost, a ne tema za žaljenje. Umjesto toga, dobili smo situaciju u kojoj autocesta nosi gotovo sav teret, pruga nosi uglavnom sjećanja, a lokalne općine nose teret objašnjavanja građanima zašto se ništa ne mijenja dovoljno brzo. To je kao da imate dva automobila u garaži, jedan radi, drugi stoji na blokovima već petnaest godina, a vi se svaki dan vozite onim koji radi i nadate se da neće stati — jer ako stane, drugi sigurno neće upaliti.

Ono što ovu temu čini ozbiljnom, a ne samo još jednim lokalnim kukanjem, jest činjenica da prometna infrastruktura izravno određuje gospodarsku sudbinu kraja. Drvna industrija, koja je ovdje oduvijek bila temelj, ovisi o tome može li kamion doći do kupca bez zastoja. Turizam, koji se razvija oko planinarenja, biciklizma i jezera, ovisi o tome može li gost iz Zagreba doći u dva sata ili u četiri, jer u četiri sata gost bira drugu destinaciju. Mali proizvođači, oni koji prodaju sir, med ili rukotvorine, ovisi o tome može li njihov proizvod brzo doći na tržište ili mora čekati da se neko prijevozničko poduzeće sjeti da postoji i ovaj kraj. Svaka od tih priča zasebno izgleda mala. Zbrojene, one su razlog zašto ljudi odlaze, a ne dolaze.

I tu dolazimo do pitanja koje bi svaki ozbiljan prometni planer trebao postaviti, a koje se u praksi postavlja rijetko: čemu služi prometna kičma koja ne drži tijelo uspravno? Autocesta A6 i pruga kroz Gorski kotar nisu samo ceste i tračnice — one su uvjet bez kojeg se ne može razgovarati ni o jednoj drugoj temi, od škole do bolnice do radnog mjesta. Ako pruga ne funkcionira, to nije samo prometni problem, to je problem dostupnosti javnih usluga. Ako autocesta zapne zbog vremenskih uvjeta, to nije samo neugodnost za vozače, to je pitanje može li hitna pomoć doći na vrijeme. Kad se o tome govori u terminima "dionica" i "projekata", lako se izgubi čovjek koji stoji na peronu u Delnicama i čeka vlak koji je trebao doći prije sat vremena, ili vozač koji na izlazu iz tunela vidi da je cesta zatvorena i da nema alternativnog pravca osim natrag.

Realno, nije sve ni crno. Autocesta A6 je, u usporedbi s mnogim drugim dionicama u zemlji, u relativno dobrom stanju, a ulaganja u održavanje i sigurnost nisu zanemariva. Postoje i pomaci na željeznici, barem na razini planova i najava, i postoje ljudi u lokalnim upravama koji tu temu drže na dnevnom redu godinama, često bez velike pompe i bez velikih rezultata, ali s upornošću koja zaslužuje priznanje. Problem nije u tome što se ništa ne radi — problem je u tome što se radi presporo u odnosu na potrebe, i što se odluke donose daleko od mjesta gdje se posljedice osjete. To je dijagnoza koja se ponavlja u cijeloj Hrvatskoj, ali u Gorskom kotaru ima posebnu težinu jer je kraj rijedak, slabije naseljen i bez političke težine koja bi bila dovoljna da se rokovi ne pomiču.

Ako se išta može naučiti iz dosadašnjih iskustava, to je da prometna kičma ne može funkcionirati kao dva odvojena projekta koja se razvijaju u različitim ritmovima i po različitim logikama. Autocesta i pruga nisu konkurencija jedna drugoj — one su komplementarne, i to ne u smislu lijepe riječi s konferencije, nego u smislu da svaka nosi onaj dio tereta koji druga ne može. Teret koji je pretežak ili preopasan za cestu ide na prugu. Putnik koji žuri ide na cestu. Kad jedno od toga zakaže, drugo ne može pokriti razliku, i cijeli sustav postaje ranjiv na prvu veću smetnju. To bi trebalo biti očito svakome tko je ikad pogledao prometnu kartu ovog kraja, a ipak se ponašamo kao da nije.

Koliko god to zvučalo kao još jedan apel koji će završiti u ladici, stvar je u tome što ovaj kraj nema luksuz čekanja. Gorski kotar je već dokazao da može privući ljude kad ima što ponuditi — priroda je tu, prostor je tu, cijena života je niža nego na obali, i sve više ljudi traži upravo to. Ali nitko neće ostati ako ne može računati da će doći na posao, da će dijete doći u školu, da će paket doći u razumnom roku. Prometna kičma nije metafora. To je doslovno pitanje može li se ovdje živjeti. I dokle god se o njoj odlučuje bez mjerenja posljedica na svakodnevni život, odgovor će ostati isti — može, ali teško, i sve teže.

Na kraju, možda je najpoštenije reći ovako: autocesta A6 i pruga kroz Gorski kotar nisu problem koji treba "riješiti" jednom zauvijek, nego infrastruktura koja treba stalnu njegu, ulaganje i pažnju, kao i svaka kičma koja drži tijelo uspravnim. Zanemarite je godinama, i tijelo se počne kriviti. Ne odjednom, ne dramatično, nego polako, sve dok ne postane jasno da je kiropraktičar postao neizbježan — a tada je popravak skuplji nego što bi bila redovita briga. Gorski kotar tu lekciju uči već desetljećima. Bilo bi vrijeme da je netko u Zagrebu pročita do kraja.