Mladi između odlaska i ostanka: Gorski kotar i matematika koja ne ide u prilog

Mladi iz Gorskog kotara ne odlaze zato što ne vole svoj kraj, nego zato što im matematika svakodnevnog života ne dopušta da ostanu. To nije floskula za press konferencije, to je aritmetika koju svaki srednjoškolac u Delnicama, Čabru ili Vrbovskom zna napamet, često bolje od tablice množenja. Problem nije emotivan, iako se njime često tako barata. Problem je strukturni, a struktura se ne popravlja sloganima o "bogatoj prirodnoj baštini" i "zdravom životu". Struktura se popravlja kad se brojevi poklope. A brojevi se, zasad, ne poklapaju.

Uzmimo jednu sasvim običnu biografiju, hipotetsku ali tipičnu. Dvadesetdvogodišnjak iz Čabra završio je strojarstvo u Rijeci, vraća se kući jer voli svoj kraj, i traži posao. U Gorskom kotaru nalazi tri opcije: drvna industrija, šumarstvo ili nešto u turizmu sezonski. Prve dvije su solidne, ali nude plaću koja se u glavnom gradu ne bi smatrala ni početničkom, a kamoli dostojnom. Treća traje četiri mjeseca i nestaje s prvim snijegom. U Rijeci, Zagrebu ili negdje u Austriji isti taj čovjek ima pet poslodavaca koji ga zovu unutar tjedna. Ne odlazi jer je nezahvalan. Odlazi jer mu je netko u međuvremenu pokazao platnu listu. I to je cijela priča, bez patetike.

Ono što lokalna samouprava voli nazvati "demografskom slikom" zapravo je dijagnoza koju bi svaki liječnik potpisao bez razmišljanja. Pacijent ima kroničan gubitak mlade populacije, komplikacije u vidu starenja stanovništva i sekundarnu infekciju u obliku manjka radne snage u svim sektorima koji nisu sezonski. Terapija koju pacijent dobiva su brošure, manifestacije i povremeni poticaji za samozapošljavanje u iznosu koji pokrije registraciju obrta i računovodstvo za prva tri mjeseca. Nakon toga pacijent, dakako, umre. Ili, u ovom slučaju, odseli se u Irsku.

Nije da se ništa ne radi. Radi se, i to valja reći bez cinizma. Ima poticaja, ima EU fondova, ima projekata koji su na papiru lijepi, a u praksi negdje između druge i treće revizije. Problem je u tome što većina tih mehanizama pretpostavlja da će mladi čovjek ostati ako mu se omogući "kvalitetno provođenje slobodnog vremena". Slobodno vrijeme je, nažalost, luksuz koji si čovjek priušti tek nakon što riješi pitanje krova nad glavom i računa za struju. Redoslijed je obrnut. Uvijek je bio obrnut. I dokle god politika bude nudila biciklističke staze prije nego što ponudi posao koji plaća stanarinu, mladi će glasovati nogama, i to onim najbržim.

Ovdje se otvara pitanje koje rijetko tko izgovori naglas: je li ostanak uopće racionalan izbor za dvadesetogodišnjaka, ili je to danas, iskreno, romantična odluka koju si mogu priuštiti samo oni s naslijeđenom kućom i poslom u obiteljskoj firmi? Jer ako je ostanak luksuz, onda ga ne možemo prodavati kao obvezu. Možemo ga prodavati kao opciju, i to onu koju trebamo učiniti konkurentnom. A konkurentnost se ne mjeri u broju planinarskih staza, nego u tome može li mlada obitelj s dvoje djece pristojno živjeti od dvije prosječne plaće u tom kraju. Ako može, ostat će. Ako ne može, otići će, i nijedna kampanja to neće zaustaviti.

Postoji i drugi, tiši scenarij koji se rjeđe spominje jer nije tako fotogeničan. Povratak. Ljudi odlaze, ali dio njih se vraća, obično nakon deset do petnaest godina, s ušteđevinom, s djecom, s navikom da se stvari rade drugačije. Taj povratni val je stvaran, ali mali, i lako ga je precijeniti. Ipak, upravo ti ljudi često pokreću ono što lokalna uprava sama ne uspije: male firme, obrte, turističke priče koje funkcioniraju jer ih vodi netko tko je vidio kako to rade drugdje. Pitanje je samo koliko ih se vraća zato što su htjeli, a koliko zato što su morali. Razlika je ključna, jer prvi grade, a drugi preživljavaju. I preživljavanje, koliko god plemenito izgledalo, nije strategija rasta.

Infrastruktura je tu, naravno, stalni sugovornik svake rasprave. Autocesta A6 je, ironično, najbolji i najgori prijatelj Gorskog kotara. Dovezla je turiste, ali je odvezla mlade. Učinila je kraj dostupnim, ali i učinila odlazak u Zagreb pitanjem od sat i pol vremena, što znači da više nitko ne mora trajno seliti da bi radio u glavnom gradu. Može ostati, voziti se, i živjeti na relaciji. Zvuči kao rješenje, i dijelom jest, ali ta relacija funkcionira samo dok je čovjek mlad i dok ga ne ubije ritam od 200 kilometara dnevno. U trenutku kad dođu djeca, kalkulacija se mijenja. I tada se opet broji. A brojevi, kao i uvijek, ne lažu.

Što bi, dakle, trebalo? Neću izmišljati recepte koje nitko nije probao, jer takvih recepata nema. Ali mogu reći što očito ne funkcionira: poticaji koji traju kraće od vremena potrebnog da čovjek stekne povjerenje u sustav, projekti koji ovise o jednom natječaju i jednom mandatu, i priče o "identitetu kraja" koje mladima ne pomažu platiti grijanje. Ono što bi moglo funkcionirati je dosadno, sporo i skupo: stabilna radna mjesta koja nisu sezonska, dostupno stanovanje koje nije luksuz, i lokalna politika koja mlade tretira kao partnere, a ne kao dekoraciju na fotografiji za društvene mreže. Dosadno, ali istinito. Kao i većina stvari koje stvarno rade.

Na kraju, valja biti iskren prema samima sebi. Gorski kotar neće zaustaviti odlazak mladih, i to nije poraz koji se može izbjeći. Pitanje je samo hoće li taj odlazak biti privremen ili trajan, i hoće li oni koji odu ostati vezani za kraj ili će s vremenom zaboraviti odakle su krenuli. To je razlika između zajednice koja diše i one koja samo postoji na karti. A to, priznajmo, nije stvar brojeva. To je stvar odluke. I ta odluka, za razliku od većine ovih koje sam nabrojao, ne ovisi ni o Bruxellesu ni o Zagrebu. Ovisi o onima koji su ostali. Njihov je red.