Planinarske staze Risnjaka i Bjelolasice: Kad ti planina uzme dušu, a vrati ti mir

Nema ljepšeg osjećaja od onog kad izađeš iz auta na parkiralištu ispod Bijelih stijena, a prvi udah hladnog, čistog zraka te podsjeti da si živ. Nije to samo zrak – to je mješavina smole, vlage, borovine i nečeg što se ne može kupiti ni u jednoj ljekarni. Risnjak i Bjelolasica nisu samo planine. One su institucije, svjedoci generacija planinara, mjesta gdje su se sklapala prijateljstva, lomile kosti i rađale ljubavi prema prirodi koja traje cijeli život. I dok se vani priča o tome kako treba spašavati svijet, mi u Gorskom kotaru znamo da je spas već tu – u stazama koje su utabale tisuće nogu i koje i dalje čekaju da ih netko novi otkrije.

Kad kreneš s Crnog Luga prema Risnjaku, osjećaš kako se svijet polako smanjuje. Prvo ostaješ sam sa svojim mislima, a onda i one nestaju. Ostaje samo ritam koraka, šuštanje lišća i povremeni krik ptičurine koja te promatra sa strane. Staza je dobro markirana, ali to ne znači da je laka. Od izvora Kupe do vrha Risnjaka imaš dobrih pet sati hoda ako si u formi, a ako nisi – uživaj, jer ćeš imati vremena upoznati svaki kamen na putu. I tu leži čarolija: nema žurbe. Planina ne trpi brzinu. Ona traži strpljenje, poštovanje i, prije svega, poniznost. Onaj tko misli da je pokorio Risnjak, taj ga zapravo nije ni upoznao.

Bjelolasica je, s druge strane, drugačija priča. Dok je Risnjak više divlji, netaknut i zahtjevan, Bjelolasica je domaćinski raspoložena. Njeni vršnjaci, od 1534 metra, nisu astronomski visoki, ali pogled s njih – to je ono zbog čega se isplati ustati u pet ujutro. S vrha vidiš cijeli Gorski kotar, more koje se nazire na jugu, a na sjeveru – Sloveniju i dalje. I dok stojiš tamo, shvatiš koliko smo mali. Ali ne na onaj deprimirajući način, nego na način koji te oslobađa. Jer kad vidiš koliko je svijet velik, tvoji problemi postaju manji. Bjelolasica je i mjesto gdje su se održavala prva planinarska natjecanja još sedamdesetih godina, i tradicija se nastavlja. Svake godine stotine ljudi dođu, ponesu ruksake, štapove i dobru volju, i krenu. Neki dođu samo do prvog odmorišta, neki do vrha – svi su dobrodošli.

Ono što mnogi ne znaju jest da su staze na Risnjaku i Bjelolasici dio šireg sustava koji povezuje cijeli Gorski kotar. Možeš pješice od Delnica do Skrada, preko Platka i dalje. To je mreža od preko 500 kilometara uređenih staza, a svaka ima svoju priču. Na primjer, staza "Kraljev put" koja vodi od Starog Laza prema Snježniku – legenda kaže da je njome nekada prolazio kralj Tomislav dok je išao u lov. Istina ili ne, nije važno. Bitno je da ta priča živi, da se prenosi s koljena na koljeno, i da svaki novi planinar koji prođe tom stazom postane dio te priče. A to je ono što nas održava – ne asfalt, ne beton, nego te male, uske, kamenite staze koje su utabale generacije prije nas.

Naravno, nije sve idealno. Staze su mjestimično zapuštene, markacije izblijedjele, a ponegdje su se i urušili mostići preko potoka. Nedostaje sredstava, nedostaje volje, i to osjećamo. Dok se u većim centrima ulažu milijuni u uređenje biciklističkih staza i vidikovaca, mi se često moramo zadovoljiti s time da sami skupimo novac za novu markaciju. Hrvatska planinarska udruga iz Rijeke i lokalne sekcije rade što mogu, ali ruke su im vezane. Ipak, to nas ne sprječava. Planinari smo – navikli smo na teže uvjete. Ako treba, sami ćemo popraviti stazu. Ako treba, sami ćemo očistiti izletište. To je ono što nas razlikuje od običnih turista: mi smo dio ovog kraja, a ne samo prolaznici.

Najljepše na svemu je kad u subotu ujutro sretneš starog prijatelja na stazi. Netko koga nisi vidio godinama, a eto ga, stoji kraj putokaza, smije se i kaže: "I ti još hodaš?" I tako, dok stojite, sjetite se onih starih vremena, prvih uspona, prvih padova, onih kišnih dana kad ste se sklonili u planinarski dom i pili čaj dok je vani grmilo. Planinarski domovi na Risnjaku i Bjelolasici, poput onog na Šloserskom domu ili na "Milanu", nisu samo skloništa. Oni su mjesta gdje se događa magija. Tamo nema televizije, nema interneta, samo razgovor, smijeh i miris jela koji se uvlači u svaku poru kože. I baš zato su ti domovi svetinja. Njih treba čuvati, jer bez njih planina bi bila samo gomila kamenja.

Zaključak je jednostavan: Risnjak i Bjelolasica nisu samo planine, nego naše ogledalo. One pokazuju tko smo i što smo. Dok se svijet ubrzava, dok se sve digitalizira i dok ljudi zaboravljaju kako disati bez ekrana, mi imamo ove staze koje nas vraćaju osnovama. Ne treba ti puno – dobre cipele, voda, kruh i malo soli. I volja da se makneš iz kuće. Ako si ikada razmišljao o tome da dođeš u Gorski kotar i prošetaš ovim stazama, nemoj čekati. Neće ti se same otvoriti. Al' kad jednom kročiš, vjeruj mi – vratit ćeš se. Jer planina te ne zaboravlja, a ni ti nju.