Planinarstvo i biciklizam kao goranski adut

Gorski kotar ima jednu prednost koju ni najskuplji marketinški tim ne može izmisliti: preko 60 posto teritorija pokriveno je šumom, a asfaltirane ceste koje vode kroz ta šumska prostranstva u prosjeku imaju manje od tri vozila na sat izvan sezone. To nije turistički slogan. To je infrastrukturna činjenica koju svaki ozbiljan planinar i svaki ozbiljan biciklist prepoznaje u prvih pet minuta vožnje. I upravo tu leži ono što ovaj kraj godinama drži na margini nacionalne turističke karte, a istovremeno mu daje prednost koju još nitko nije pretvorio u konkretan proizvod.

Planinarstvo u Gorskom kotaru nije hobi. To je način na koji je ovaj kraj tisućljećima komunicirao sam sa sobom — staze koje su nekad služile šumarima i stočarima danas su trasirane i markirane, a Hrvatski planinarski savez kroz svoje ispostave održava mrežu koja se broji u stotinama kilometara. Risnjak, Snježnik, Veliki i Mali Rajinac, Bitoraj, Klek — svaki od tih vrhova ima svoju priču i svoju publiku. Problem nije u tome što staze ne postoje. Problem je u tome što o njima najčešće znaju samo oni koji su već tu, i što se ta znanja prenose usmenom predajom kao da smo u devetnaestom stoljeću, a ne u vremenu kada svaki planinar prije polaska provjerava aplikaciju na telefonu.

Biciklizam je, s druge strane, priča koja tek počinje. Cestovni biciklisti otkrili su A6 kao pristupnu os, ali ono što ih zaista drži u Gorskom kotaru su sporedne ceste prema Delnicama, Lokvama, Fužinama i Čabru — trase s nagibima koji ne opraštaju lošu formu i asfaltom koji na pojedinim dionicama traži ozbiljnu pažnju. Mountain bike scena je manje vidljiva, ali konkretnija: šumske ceste i vatrogasni putovi tvore mrežu koja nema premca u kontinentalnoj Hrvatskoj, s kilometražom koja bi u nekim zapadnim zemljama bila komercijalizirana do zadnjeg metra i naplaćena po satu. Ovdje je besplatna i nenatpisana. To je istovremeno prednost i propust.

Gdje onda zapinje? Ne u prirodi, nego u sustavu. Turistička zajednica može promovirati manifestaciju, ali ne može sama izgraditi servisnu mrežu. Općine mogu urediti stazu, ali rijetko imaju proračun za kontinuirano održavanje markacija. Prijevoznici mogu voziti do polazišta, ali ne voze ako nema putnika. I tako se vrtimo u krugu u kojem svatko čeka da netko drugi napravi prvi korak, dok planinari i biciklisti dolaze svojim automobilima, troše gorivo na pumpi u Delnicama, pojedu jedan sendvič i odu kući. Ekonomski učinak takvog posjeta je mjerljiv, ali nizak. No potencijal je ogroman ako se ta ista posjeta veže uz noćenje, uz lokalni obrok, uz servis bicikla i uz organiziranu uslugu prijevoza do vrha.

Uzmimo konkretan primjer. Biciklistička ruta od Delnica prema Mrkoplju i natrag kroz šumske ceste preko Bitoraja nije ništa što bi zahtijevalo velika ulaganja u infrastrukturu — asfalt i makadam već postoje. Ono što nedostaje je servis na pola rute, mjesto gdje se može napuniti bidon, popraviti guma i dobiti topli obrok. To je ulaganje reda veličine nekoliko tisuća eura, a ne nekoliko stotina tisuća. Ista logika vrijedi za planinarske staze: kvalitetna signalizacija i digitalna karta s točkama za odmor i izvorima pitke vode vrijede više od bilo kojeg sajma turizma u Zagrebu. Posjetitelj koji zna gdje će stati i što će popiti vraća se. Onaj koji se izgubi i ožedni ne vraća se, a o svom iskustvu piše po forumima.

Sezonalnost je drugi problem koji se rješava pametnije nego što se trenutno rješava. Planinarenje u Gorskom kotaru ima dvije sezone — ljetnu i onu drugu, koja traje od listopada do travnja i koju većina turističkih radnika smatra mrtvom. A upravo je ta druga sezona adut koji nitko ne koristi. Zimski planinarski izleti po snijegu, biciklizam po suhim šumskim cestama u kasnu jesen, rano proljetno planinarenje prije nego što se otvori sezona na moru — sve su to proizvodi koji postoje, ali se ne prodaju. Umjesto da se čeka lipanj, trebalo bi ozbiljno raditi na tome da se listopad i studeni pretvore u mjesece u kojima se u goranskim općinama ponovno pale peći jer ima gostiju, a ne samo zato što je hladno.

Ono što ovaj kraj čini posebnim nije ni visina vrhova ni duljina staza — to su brojevi koje svaka regija može nabrojati. Posebnost je u tišini. U činjenici da na stazi od šest sati možete sresti dva čovjeka i oba će vas pozdraviti. U tome da se nakon spusta s vrha ne morate probijati kroz gužvu na parkiralištu. U tome da je priroda ovdje još uvijek domaćin, a ne kulisa. Taj tip iskustva traži određenu publiku — onu koja je spremna platiti za autentičnost, ali koja istovremeno očekuje da je sve organizirano bez improvizacije. To je publika koja ne dolazi slučajno. Dolazi jer je negdje pročitala da se isplati doći.

I tu se vraćamo na početak. Gorski kotar ne mora izmišljati nove atrakcije. Ima ih. Mora ih prestati skrivati i početi ih prodavati kao ozbiljan proizvod s cijenom, rasporedom i jamstvom kvalitete. Planinarski i biciklistički turizam nije niša u kojoj se čeka da netko drugi napravi posao. To je tržište koje raste u cijeloj Europi, a Hrvatska u njemu sudjeluje ispod svojih mogućnosti. Gorski kotar ima sve što to tržište traži — osim sustava koji će to pretočiti u brojke. A sustav se ne gradi sam. Gradi se odlukom da se stvari uzmu u svoje ruke, redom, bez čekanja da netko drugi povuče prvi potez. Jer dok se čeka, šuma raste. To je jedina stvar u ovom kraju koja ne čeka nikoga.