Škole u Gorskom kotaru: mala vrata kroz koja se ulazi u veliki svijet

Škole i obrazovanje u Gorskom kotaru nisu pitanje pedagogije nego pitanje demografije — i to je najkraća rečenica koja objašnjava zašto se o toj temi ovdje ne razgovara kao o odgoju, nego kao o infrastrukturi koja se održava na životu poput ceste kroz koje je prošao posljednji autobus prije deset godina. U čitavoj priči nema ničeg spornog dok se ne pogleda brojka na vratima: razred s dvanaest učenika još izgleda kao razred, razred sa sedam izgleda kao obiteljski ručak, a razred s troje izgleda kao nešto o čemu se šuti na sjednicama i o čemu se onda piše u izvješćima koja nitko ne čita dva puta. Gorski kotar je oduvijek bio rijedak kraj — rijedak u smislu guste šume i rijetke u smislu gustoće ljudi — i ta dvostruka rijetkost sada se preslikava na školske klupe.

Matematika je nemilosrdna i ne treba joj spin. Općina koja izgubi dvadeset posto stanovništva u desetljeću ne gubi dvadeset posto učenika — gubi ih više, jer oni koji odlaze su mladi, a oni koji ostaju su stariji, pa se gubitak učenika kotrlja kao snježna gruda niz padinu prema Kupi. Škola tako postaje prva ustanova koja osjeti svaki val iseljavanja, prije nego što ga osjete vatrogasci, prije nego što ga osjeti dom zdravlja, i znatno prije nego što ga u Zagrebu uopće primijete. A kad škola počne prazniti hodnike, cijeli kraj počne prazniti ulice — jer obrnuto više ne funkcionira: nitko se ne doseljava u mjesto u kojem dijete mora putovati četrdeset minuta autobusom do prvog razreda srednje škole.

Ovdje valja biti pošten prema onima koji drže tu strukturu na nogama. Učiteljica u područnoj školi s petero učenika radi isti posao kao njezina kolegica u Zagrebu s trideset — samo što uz to vozi svoj auto do posla, plaća gorivo iz vlastitog džepa i često je jedina odrasla osoba koja to dijete vidi tog dana prije nego što se vrati kući. To nije romantična priča o predanosti; to je sistemska činjenica koju nitko nije ugradio u koeficijent. Ako država želi zadržati mlade u goranskim općinama, prvo mora shvatiti da škola ovdje nije usluga nego stup nosive konstrukcije. Zatvorite školu i selo neće izgubiti samo zgradu — izgubit će razlog da uopće postoji na karti.

Srednje škole su posebna vrsta izazova, jer one traže masu koju gorski kraj više nema. Strukovno obrazovanje, koje bi logično trebalo biti odgovor — šumarstvo, drvna industrija, turizam, promet — suočava se s problemom koji je gotovo komičan u svojoj logici: tvrtke u regiji traže radnike, škole imaju programa, a učenika nema jer su otišli ili se nikad nisu ni vratili. Kružna ekonomija bez kruga. Rješenje koje se nameće nije novo ni egzotično — dualno obrazovanje, stipendije, partnerski model u kojem lokalna tvornica plaća dio školovanja u zamjenu za ugovor o radu — ali zahtijeva koordinaciju između županije, općina i gospodarstva koja u praksi rijetko sjedi za istim stolom, a kamoli da se dogovori o rasporedu.

Digitalizacija je ovdje zanimljiv slučaj jer je Gorski kotar u jednom segmentu ispred mnogih bogatijih krajeva. Kad je cijela zemlja 2020. otkrivala da internet nije svugdje brz kao u reklami, goranske škole su već imale iskustva s online nastavom jer su neke od njih godinama koristile hibridne modele za učenike iz zabačenih zaselaka. To je prednost koju nitko nije pretvorio u politiku. Optička infrastruktura koja je stigla u regiju — bilo kroz državne projekte, bilo kroz privatne operatore — mogla bi omogućiti model u kojem učenik iz šume prati nastavu iz Rijeke bez da svaki dan putuje sat i pol u jednom smjeru. Ali to zahtijeva da netko prizna da budućnost goranskog obrazovanja nije u većim zgradama, nego u boljoj vezi.

Sveučilište je, naravno, druga galaksija. Gorski kotar nema sveučilište i vjerojatno ga nikad neće imati, ali ima nešto što se u razvojnoj terminologiji zove "satelitski centri" — male jedinice velikih institucija koje bi mogle držati istraživačke i stručne programe vezane uz šumarstvo, bioraznolikost, planinski turizam i održivo gospodarenje. Takvi centri ne zapošljavaju tisuće, ali zapošljavaju desetke visokoobrazovanih ljudi koji onda troše u lokalnoj trgovini, upisuju djecu u lokalnu školu i time zatvaraju krug koji je dosad uvijek bio otvoren. To nije fantazija — to je model koji funkcionira u sličnim planinskim regijama Europe, od Alpa do škotskog visočja, gdje nitko ne očekuje da će selo od tristo duša imati fakultet, ali svi očekuju da ima pristup znanju bez da se seli u grad.

Ono što u cijeloj priči najviše smeta nije nedostatak novca, nego nedostatak strateškog razmišljanja o vremenu. Školska mreža se planira na dvadeset godina, a politički ciklus traje četiri. To znači da svaka vlast koja zatvori područnu školu može reći da je racionalizirala troškove, a nitko joj neće moći dokazati štetu u roku mandata — jer šteta dolazi u generacijama. Mjesto bez škole ne umire preko noći; ono umire tako da se za deset godina nitko više ne sjeća da je tamo ikad bila. To je spora smrt koju statistika ne bilježi kao uzrok, samo kao posljedicu.

Ako postoji jedna stvar koju gorski kraj može ponuditi obrazovanju, a da je Zagreb ne može, to je kontekst. Dijete koje odraste uz šumu zna da šuma nije kulisa nego sustav. Učenik koji je vidio kako se gospodari šumom zna razliku između održivog i neodrživog bolje od svakog udžbenika. To nije sentimentalnost — to je kompetencija koju tržište rada u zelenoj tranziciji tek počinje cijeniti, a Gorski kotar ju ima ugrađenu u svakodnevicu. Pitanje je samo hoće li to prepoznati kao resurs ili će ga prodati kao uspomenu.

Škola u Gorskom kotaru nije problem koji treba riješiti. To je pitanje koje treba postaviti ispravno: ne "koliko učenika trebamo da bi škola bila isplativa", nego "koliko škola trebamo da bi kraj bio naseljen". Odgovor na drugo pitanje je skuplji, ali je jedini koji ima budućnost. Prvo pitanje vodi u zatvaranje, drugo u opstanak. I tako smo opet došli do točke u kojoj se najvažnija odluka o obrazovanju donosi negdje drugdje, za nekim drugim stolom, dok u goranskoj učionici netko još uvijek čeka da počne nastava.