Šuma je goranski ustav, a svaka sjekira u njoj je ustavni amandman

Šumarstvo je temelj goranskog identiteta, i to ne zato što to tako piše u nekom strateškom dokumentu koji je netko sastavio u klimatiziranom uredu u Zagrebu, nego zato što je šuma ovdje starija od svake institucije koja je ikad tvrdila da upravlja njome. Gorski kotar je šuma koja je slučajno dobila poštanski broj. Sve ostalo — općine, županije, parkovi prirode, razvojne agencije, turističke zajednice — došlo je poslije, kao namještaj u kući koju je netko drugi sagradio i platio. I kao i sa svakim namještajem, pitanje je koliko ga treba i tko ga je zapravo donio.

Pogledajte brojke ako vam je do brojki. Gotovo dvije trećine površine Gorskog kotara prekriveno je šumom, a kad se tome pribroje i one površine koje su šuma u svakom smislu osim u katastarskom, dolazimo do kraja gdje se čovjek osjeća kao gost u vlastitom domu. To nije metafora. To je katastar. Goranski kraj doslovno diše kroz krošnje, i svaki pokušaj da se identitet ovog prostora objasni bez šume završava kao turistički prospekt u kojem piše "netaknuta priroda" a nitko ne zna čija je, koliko je ima i kome ide novac od nje.

Ono što šumarstvo čini temeljem identiteta nije samo drvo. To je način na koji je drvo organiziralo vrijeme. U Goranima se ne živi po kvartalima nego po sječinama, po ciklusima obnove, po generacijama koje su sadile ono što će sjeći unuci, i to ne zato što su bile vizionari nego zato što je šuma oduvijek bila mirovina koju si sam sebi uplatio u sadnicama. Postoji nešto gotovo dirljivo u činjenici da je ovdašnji čovjek stoljećima planirao dalje od vlastitog života, dok danas planiramo do sljedećeg kvartala i onda se čudimo kad nam se sve raspadne. Šuma je bila prva mirovinska reforma ovog kraja i, ruku na srce, funkcionirala je bolje od svake kasnije.

E sad, tu dolazi onaj dio koji boli. Šumarstvo kao temelj identiteta znači i da je ono najosjetljivija točka tog identiteta. Kad se govori o sječi, o koncesijama, o gospodarenju, o zaštiti od šumskih požara i o odnosu prema zaštićenim područjima, ne govori se o sektoru. Govori se o tome tko ima pravo reći što je Gorski kotar. I tu se lako izgubi kompas, jer svaka strana u toj raspravi ima dio istine, a nitko nema cijelu šumu. Jedan dio priče je ekonomski, drugi ekološki, treći emocionalni, a četvrti je onaj koji nitko ne voli spominjati — administrativni, u kojem se odluke o goranskim šumama donose negdje drugdje, po kalendaru koji s ovim krajem nema veze. To je kao da vam susjed odlučuje kad ćete obnoviti krov, s obrazloženjem da gleda istu ulicu.

Profesionalno gledano, goransko šumarstvo stoji na tri stupa koja se međusobno drže na životu kao tri umorna planinara na grebenu. Prvi je proizvodni — drvo kao sirovina, kao posao, kao prihod. Drugi je zaštitni — šuma kao vodno bogatstvo, kao obrana od erozije, kao regulator svega što ovaj kraj čini pitkim i dišućim. Treći je društveni — šuma kao rekreacija, kao identitet, kao razlog zašto netko dođe i zašto netko ostane. Problem je što se ta tri stupa u javnoj raspravi često postavljaju kao protivnici, a ne kao suradnici, pa se onda dobiva cirkus u kojem proizvodnja optužuje zaštitu za nerad, zaštita optužuje proizvodnju za pohlepu, a društveni stup sjedi sa strane i pita gdje mu je staza za planinarenje. Zdrav sustav ne bira između njih. Zdrav sustav ih drži zajedno, kao što dobar domaćin drži podrum, kuhinju i dnevni boravak u istoj kući bez da se sele.

Tu je i onaj manje romantični dio koji se zove vlasnička struktura i koji je, blago rečeno, složeniji od rodbinskih odnosa na obiteljskom ručku. Velik dio goranskih šuma je u državnom vlasništvu, dio je u privatnom, dio je u raznim mješovitim oblicima koji su nastajali desetljećima, a dio je, u najboljoj tradiciji ovih prostora, predmet sporova koji traju duže od prosječnog radnog staža. Ta raznolikost nije sama po sebi problem — problem je što otežava bilo kakvo dugoročno planiranje, a dugoročno planiranje je jedino što šuma od vas traži. Kratkoročno planiranje u šumarstvu je kao da sadite salatu i nadate se da će iz nje izrasti hrast. Neće. Možete se nadati, ali hrast ima svoje mišljenje o vašem optimizmu.

Ono što je posebno zanimljivo, i to na način koji izaziva onaj tihi, nelagodni smijeh, jest kako se šumarstvo u javnosti pojavljuje uglavnom kad nešto pukne. Kad gori, kad se siječe, kad se blokira, kad se potpisuje. A ono što šumarstvo zapravo jest — svakodnevno, tiho, dosadno odgovorno gospodarenje koje se ne vidi jer se vidi samo kad zakaže — to nitko ne stavlja na naslovnice. To je kao s vodoopskrbom: dok teče, nitko ne piše pjesme, a kad presuši, odjednom su svi stručnjaci. Goranski šumar je čovjek koji desetljećima radi nešto što javnost primijeti samo kad smatra da je pogriješio. Malo je zanimanja s takvim omjerom odgovornosti i nevidljivosti, i malo je krajeva u kojima ta nevidljivost toliko određuje sve ostalo.

Ako se pitate što to konkretno znači za gospodarstvo, odgovor je jednostavan i neugodan: znači da je goranski identitet istovremeno i goranska razvojna prednost i goransko razvojno ograničenje. Prednost, jer šuma je ono što ovaj kraj čini posebnim i što privlači ljude, posjetitelje, investitore u turizmu, one koji traže mir i zrak i staze. Ograničenje, jer šuma traži strpljenje, a strpljenje ne stiže na sastanak o brzom rastu. Svaki razvojni plan koji u prvom pasusu ne spomene šumu, u drugom je već u sukobu s njom, a u trećem se čudi zašto ga lokalno stanovništvo gleda kao da je došao prodavati led Eskimima. To nije zato što su Gorani tvrdoglavi, iako jesu, nego zato što su naučili da se s šumom ne razgovara preko noći. Šuma je najstrpljiviji partner kojeg ćete ikad imati i najgori neprijatelj ako je prevarite.

I tu je negdje suština. Šumarstvo nije temelj goranskog identiteta zato što je to lijepo reći na konferenciji za medije, nego zato što je ono jedina djelatnost koja je ovaj kraj naučila da misli u generacijama, a ne u mandatima. Političari dolaze i odlaze, općine se spajaju i razdvajaju, projekti se pišu i zaboravljaju, a šuma stoji i raste po svom rasporedu koji nitko nije glasao. To je vrsta kontinuiteta koju ovaj kraj ima u drvu, a ne u institucijama, i to je istovremeno i utjeha i optužba. Utjeha, jer postoji nešto što nadživi svaku konferenciju. Optužba, jer ako je šuma jedini kontinuitet, onda sve ostalo očito nije radilo svoj posao.

Zato bi svaka ozbiljna rasprava o budućnosti Gorskog kotara trebala početi pitanjem koje zvuči naivno, a ubija: ako je šuma temelj identiteta ovog kraja, zašto onda o njoj odlučuju ljudi koji u njoj ne žive, po pravilima koja nisu pisana za nju, i zašto se lokalna zajednica u tim odlukama pojavljuje uglavnom kao dekoracija na fotografiji? To pitanje nije napad ni na struku ni na institucije. To je pitanje o vlasništvu nad identitetom, a identitet je jedina imovina koju ovaj kraj nikad nije prodao i koju mu nitko nije oduzeo — iako se, iskreno, nekoliko puta ozbiljno potrudio.

Odgovor nije ni u tome da se šuma zaključa i da se u njoj više ništa ne dira, ni u tome da se sve prepusti tržištu koje bi, da može, na mjestu Risnjaka zasadilo parking. Odgovor je u onome što ovaj kraj oduvijek zna, a što se u brzini modernizacije često zaboravi: gospodariti znači ostaviti bolje nego što si zatekao, a to je definicija koja ne stane u kvartalni izvještaj. Goransko šumarstvo je stoljećima funkcioniralo na tom principu, s usponima i padovima, s greškama i ispravcima, ali uvijek s pogledom dalje od vlastitog nosa. To nije nostalgična romantika. To je poslovni model koji je dokazao da može trajati, što je više nego što se može reći za većinu stvari koje danas nose etiketu održivosti.

Na kraju, sve se svodi na jednu jednostavnu činjenicu koju je lako zaboraviti u buci svakodnevnih rasprava: Gorski kotar bez šume nije Gorski kotar. To je geografska bilješka. Šuma mu daje ime, posao, zrak, vodu, goste i razlog za ponos, i to sve bez ijednog strateškog dokumenta i bez ijedne konferencije za medije. Možda je vrijeme da joj to nekako vratimo — ne poklonom, nego time da o njoj odlučujemo s istom ozbiljnošću s kojom ona o nama odlučuje već stoljećima. Šuma je stigla prva. Red bi bio da je ne tjeramo s vrata vlastitog doma.