Zima bez skijanja: Gorski kotar čeka spasitelja ili umire kao turistička destinacija

Kad netko kaže "zima u Gorskom kotaru", prva asocijacija većini Hrvata nije skijanje, nego gužva na A6 dok prolaze prema snijegu u Sloveniji ili Austriji. Pa i sami Gorani, kad ih pitate o zimskom turizmu, slegnu ramenima i kažu: "Imamo mi snijega, ali nemamo gdje skijati." I to je najbolji sažetak stanja u kojem se nalazi zimski turizam Gorskog kotara. Nekadašnji skijaški centri poput Ravne Gore, Mrkoplja ili Begova Razdolja danas su uglavnom sjećanje na bolja vremena, dok se jedino Platak održava na životu, ali više kao spomenik nekadašnjoj infrastrukturi nego kao ozbiljna destinacija. Gorski kotar, koji je po snježnim padalinama i nadmorskoj visini idealan za skijanje, postao je prolazna zona za turiste koji idu dalje. I dok se cijela regija hvali prirodnim ljepotama, činjenica je da bez skijaške ponude zima u Gorskom kotaru ostaje na pola puta — ima snijega, ali nema sadržaja koji bi zadržao goste duže od jednog vikenda.

Ravan Gora je nekad bila sinonim za obiteljsko skijanje u Hrvatskoj. Dvije staze, vučnica, parkiralište puno automobila iz Zagreba i Rijeke. Danas je to mjesto gdje se djeca sankaju na travnjaku, jer lift ne radi već godinama. Priča o obnovi skijališta na Ravnoj Gori vuče se još od 2010-ih, kada su se pojavile najave o investicijama, ali sve je ostalo na papiru. Općina Ravna Gora nema novca za milijunske investicije, a država gleda drugamo. Slično je i s Mrkopljem, koje je imalo potencijal za manji skijaški centar, ali je ostalo na razini lokalne staze za sanjkanje. Begovo Razdolje, s nadmorskom visinom od preko tisuću metara, ima najviše snijega u cijeloj Hrvatskoj, ali tamo nema čak ni osnovne infrastrukture — ni lifta, ni staze, ni grijanog skloništa. To je podatak koji bi svakog ozbiljnog turističkog planera natjerao da plače, jer Begovo Razdolje ima prirodne uvjete bolje od nekih austrijskih skijališta koja zarađuju milijune, ali kod nas je to samo planina s kojom ne znamo što bi.

Platak je, doduše, preživio do danas. Ima lift, ima stazu, ima i apartmane. Ali kad kažemo "preživio", mislimo na to da je jedva na životu. Staze su kratke, liftovi stari, a snijeg se proizvodi na rubu isplativosti. Platak danas funkcionira zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ljudi i povremenim subvencijama, ali nema ozbiljnu turističku ponudu koja bi privukla goste iz inozemstva. Usporedite li Platak s bilo kojim skijalištem u Sloveniji, recimo Krvavcem ili Vogelom, razlika je ogromna. Slovenci su u istom razdoblju izgradili modernu infrastrukturu, povezali skijališta s wellnessima i restoranima, i sada imaju cjelogodišnju ponudu. Gorski kotar, s druge strane, ima prirodu koju bi Slovenci prodali za pola svoje infrastrukture, ali mi nemamo ni osnovne preduvjete da tu prirodu iskoristimo. I tu dolazimo do ključnog problema: nije problem u snijegu, nego u odlučnosti.

Problem je u tome što se o zimskom turizmu u Gorskom kotaru priča na sjednicama, u strategijama i na konferencijama, ali se ništa ne događa. Sjetimo se one priče od prije nekoliko godina, kad je najavljena izgradnja skijališta na području Nacionalnog parka Risnjak. Bila je to ideja koja je pala u vodu zbog zaštite prirode, ali nitko nije ponudio alternativu. Umjesto da se razvijaju manji, obiteljski skijaški centri na postojećim lokacijama poput Begova Razdolja ili Mrkoplja, sve je ostalo na razini želja. U međuvremenu, Slovenci su otvorili novo skijalište na Pohorju, Austrijanci šire Kaprun, a mi se hvalimo kako imamo "netaknutu prirodu". To je lijepa fraza, ali ne plaća račune. Netaknuta priroda ne donosi turiste koji žele potrošiti novac na smještaj, hranu i karte za lift. Potrebna je ravnoteža između zaštite i razvoja, a Gorski kotar tu ravnotežu nije pronašao već desetljećima.

Pogledajmo brojke. Prema podacima Hrvatske turističke zajednice, Gorski kotar u zimskim mjesecima bilježi tek oko 15 do 20 posto popunjenosti kapaciteta, dok je u ljetnim mjesecima ta brojka nešto veća, ali opet ispod prosjeka kontinentalne Hrvatske. Usporedbe radi, Slovenija u istom razdoblju ima popunjenost preko 70 posto u skijaškim centrima. Razlika nije u prirodi, nego u infrastrukturi. Gorski kotar nema ni jedan jedini hotel s četiri zvjezdice koji bi nudio wellness nakon skijanja, nema restorana koji bi privukao goste izvan lokalne zajednice, nema ni osnovne signalizacije za skijaške staze. Čak i oni koji dođu na skijanje na Platak, često odlaze spavati u Rijeku ili Opatiju, jer u Gorskom kotaru jednostavno nemaju gdje prespavati u uvjetima koji bi zadovoljili standarde modernog turista. To je paradoks: imamo snijeg, imamo planine, ali nemamo krevete.

A tu je i pitanje ljudi. Zimski turizam u Gorskom kotaru ne može se razvijati bez ljudi koji će raditi u turizmu. Mladi odlaze, a oni koji ostaju često nemaju poduzetničkog duha ili znanja da pokrenu ozbiljne projekte. Lokalne vlasti su, s druge strane, fokusirane na kratkoročne projekte, poput uređenja pješačkih staza ili postavljanja klupa, umjesto na dugoročne investicije koje bi donijele promjenu. Potrebna je vizija, a ne samo popravljanje postojećeg. Potreban je netko tko će reći: "Gorski kotar može biti hrvatska Švicarska, ali samo ako uložimo u infrastrukturu." Bez toga, zima u Gorskom kotaru ostat će samo lijepa slika na Instagramu, ali bez turista koji bi tu sliku platili.

I na kraju, pitanje koje si postavljam svake zime: što će biti s Gorskim kotarom za deset godina? Ako se ništa ne promijeni, skijališta će potpuno nestati, a zimska turistička sezona svest će se na nekoliko vikendašica koji dođu na kavu i pješačenje po snijegu. To nije dovoljno za održavanje lokalnog gospodarstva. Potrebno je hitno djelovati, ali ne na način da se otvori još jedna konferencija ili napiše još jedna strategija. Potrebno je da netko stavi novac na stol i pokrene gradnju. Jer bez skijanja, Gorski kotar je zimi samo prolazna stanica na putu prema moru. A to nije baš neka budućnost koju bismo trebali prihvatiti.