Drvna industrija u Gorskom kotaru: poticaji stižu, ali pilane još broje prste

Ključna riječ za svakog malog proizvođača u goranskoj drvnoj industriji ovih dana nije "pila" ni "daske" ni "pelet", nego "poticaj" — riječ koja zvuči kao da je netko otvorio sef i pozvao sve unutra, samo što se na vratima sefa, kao i obično, nalazi popis uvjeta duži od ceste od Delnica do Čabra po zimi.

Novi pogoni i poticaji za male proizvođače tema su koja se u goranskim općinama spominje s onom specifičnom mješavinom nade i opreza kojom ljudi ovdje primaju svaku vijest koja sadrži riječ "europski fond". S jedne strane, svaka kuna koja uđe u malu pilanu, stolarsku radionicu ili pogon za brikete znači kruh na stolu za nekolicinu obitelji koje su ostale kad su svi ostali otišli. S druge strane, onaj koji je ikad pokušao aplicirati za poticaj zna da administracija nije puka formalnost — to je zasebna djelatnost za koju treba zaposliti čovjeka koji će ispunjavati obrasce, a taj čovjek košta kao pola radnika u proizvodnji.

Ovdje valja biti pošten prema brojkama, koliko god one bile neugodne. Goranski kraj ima šume koje su, u europskim okvirima, gotovo nepristojno dobro stojeće — bukva, jela, smreka, i to ono što struka zove kvalitetnom oblovinom. Problem nikad nije bio u tome što raste u šumi, nego u tome što se s tim drvetom dogodi nakon što padne. Velik dio goranske oblovine izađe iz kotara kao trupac, sirovina, i tek negdje drugdje postane pod, stol, greben ili parket. Marža, naravno, odlazi s njom. To je starA priča koja se u ovim krajevima priča generacijama, ali je posljednjih godina dobila novi zaplet: mali pogoni koji bi tu oblovinu preradili na mjestu sve su rjeđi, jer da bi prerađivao drvo, trebaš prostor, stroj, struju, dozvolu, radnike i živce — a to je pet stvari od kojih su u Gorskom kotaru najmanje pouzdane dvije zadnje.

Poticaji su, u teoriji, odgovor na to. U praksi, mali proizvođač koji razmišlja o novom pogonu suočava se s klasičnim paradoksom: poticaj dobiješ kad već imaš kapacitet, a kapacitet ne možeš izgraditi bez poticaja. Banka će ti rado dati kredit ako već imaš stabilne prihode, a stabilne prihode imaš ako već imaš pogon. To je ona vrsta logike koju bi čovjek nazvao kružnom da nije zapravo spiralna — i to spiralna prema dolje za onoga koji nema nikoga u zagrebačkom uredu da mu objasni gdje se točno gubi vrijeme između natječaja i isplate. Jer vrijeme je ovdje valuta o kojoj se najmanje govori, a najviše je košta. Dok čekaš odobrenje, drvo ti leži na stovarištu, kamata teče, a sezona gradnje prolazi.

Ima i onih koji su prošli. U goranskim općinama može se naći primjera malih pogona koji su, uz kombinaciju lokalnog poticaja, sredstava iz programa za ruralni razvoj i vlastite ušteđevine, uspjeli podignuti liniju za brikete ili modernizirati stolarsku radionicu do razine da izvoze — i to ne bilo kamo, nego na tržišta koja cijene certifikat održivog podrijetla. Tu se otvara zanimljiv detalj koji se rijetko spominje: potrošač u inozemstvu sve više pita odakle drvo dolazi i kako je posječeno, a goranska šuma, kad se njome gospodari kako treba, ima priču koju je teško kupiti marketingom. To je prednost koju kraj ne koristi dovoljno — ne zato što ne zna, nego zato što priča o održivosti zvuči prazno kad ti pogon stoji zbog kvara na stroju iz 1987. i nemaš čime platiti servisera.

Ovdje se dolazi do srži: pitanje novih pogona nije pitanje novca, nego pitanje lanca. Novac je najvidljiviji dio, ali nije najvažniji. Važnije je to da mali proizvođač u goranskoj drvnoj industriji nema kome prodati ono što proizvede ako ne uđe u lanac s većim prerađivačem ili ne nađe izvoznog partnera, a do izvoznog partnera ne može bez certifikata, a do certifikata ne može bez ulaganja u dokumentaciju koju nitko ne plaća. Taj lanac ima toliko karika da se čovjek zapita nije li cijela konstrukcija napravljena tako da na kraju ipak pobijedi onaj koji već ima sve — veliki pogon s odjelom za pravne poslove. Mali proizvođač tako ostaje u ulozi dobavljača sirovine za onoga kome su poticaji dostupniji. To nije teorija zavjere, to je aritmetika: kad je fiksni trošak administracije isti za pogon s pet i pogon s pedeset zaposlenih, poticaj od sto tisuća eura znači jedno malome, a velikome znači da je pokrio trošak odjela za EU fondove i još mu je ostalo.

Ipak, ima nešto što se u posljednje vrijeme mijenja, i to nabolje. Pojavljuju se oblici udruživanja koji nisu bili uobičajeni — zadruge, klasteri, zajednički pogoni za sušenje i doradu drva gdje više malih proizvođača dijeli stroj koji sami nikad ne bi mogli kupiti. To je logika koja u Gorskom kotaru ima duboke korijene, jer ovdje se oduvijek znalo da susjed s traktorom vrijedi više od tri poticaja. Ako se ta logika prenese na drvnu industriju — zajednička sušara, zajednička linija za brikete, zajednički nastup na sajmu — onda mali proizvođač prestaje biti mali u onom dijelu gdje je malenost najskuplja, a to je administracija i pristup tržištu. Ostatak, onaj zanat, ostaje njegov. I to je jedina vrsta poticaja koja ne ovisi o tome hoće li natječaj biti raspisan u ožujku ili u rujnu.

Treba reći i ono što se u razgovorima o poticajima obično prešuti: mali proizvođači u goranskoj drvnoj industriji nisu homogena skupina. Netko ima pilanu koju je naslijedio od oca i samo mu treba novi motor. Netko tek počinje i treba sve — prostor, stroj, znanje i kupca. Netko radi kao kooperant i zapravo mu ne treba pogon, nego ugovor koji se poštuje. Program koji sve njih tretira istom mjerom napravit će uslugu onome koji je najbliži cilju, a ostale će ostaviti na startu s mapom u ruci. Zato je pitanje koje bi svaki nositelj poticaja trebao postaviti prije nego što napiše uvjete jednostavno: kome ovo stvarno pomaže da sljedeće godine ima više posla, a ne samo više papira u registratoru?

Odgovor na to pitanje neće doći iz Zagreba ni iz Bruxellesa. Doći će iz razgovora u općinskoj vijećnici u Delnicama, Čabru ili Fužinama, gdje se zna tko ima volje, tko ima zemljište i tko ima sina koji je završio šumarstvo pa se vratio kući jer ga je šuma ipak zvala jače od Njemačke. Poticaj je samo alat. Onaj koji ga drži u ruci odlučuje hoće li njime nešto sagraditi ili samo potpisati potvrdu da je alat primio. Goranski kraj je kroz povijest pokazao da zna sagraditi i kad alata nema dovoljno — pruge, ceste, škole, sve je to ovdje nastalo tvrdoglavošću, a ne natječajem. Zato je i ova priča o novim pogonima zapravo stara priča o ljudima koji ne odustaju, samo sada imaju priliku da im država i Europa ne stanu na put. Ako poticaji budu pisani tako da ih razumije i čovjek koji nema odvjetnika, ako rokovi budu kraći od roka trajanja jedne sezone i ako se novac isplati prije nego što pogon propadne čekajući — onda će ova priča imati dobar kraj. Ako ne, imat ćemo još jedan natječaj na kojem je pobijedio onaj koji ga je napisao.