Goranski dijalekt nije muzejski eksponat, nego živi alat koji svaki dan dokazuje da jezik nije samo...

Postoji jedna vrsta bogatstva koja se ne mjeri ni u eurima ni u hektarima, a kamoli u broju noćenja po sezoni. To je bogatstvo jezika koji se ne uči iz knjiga nego između dvije potege na strmoj livadi, između dvije kapi kiše pod strehom staje, između dvije šljive rakije koje nitko nije naručio ali su se same stvorile na stolu. Goranski dijalekt, taj čudnovati spoj arhaičnih slavenskih korijena i tvrdog planinskog suglasja, danas se često spominje u kontekstu očuvanja baštine — u brošurama, na panelima, u projektnim prijavama za europske fondove. I sve je to lijepo. Samo što se jezik ne čuva u brošuri. Čuva se tako da ga netko još govori dok čisti snijeg s krova, i to bez da je svjestan da sudjeluje u kulturnoj misiji.

Goranski govori pripadaju kajkavskom narječju, ali s dovoljno specifičnosti da ih Zagorac ne razumije bez napora, a Dalmatinac ne razumije ni s naporom. Tu je riječ "kadi" umjesto "gdje", "ča" umjesto "što", "ki" umjesto "koji" — sitnice koje lingvistima služe kao geografske koordinate, a domaćima kao test pripadnosti. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja. Jezik je legitimirana iskaznica. Kad u nekoj gostioni u Delnicama ili Lokvama naručiš "čašu vode" naglaskom koji nije domaći, konobarica te posluži jednako ljubazno kao i svakoga — ali negdje u dubini tog osmijeha stoji tiho pitanje: čiji si ti. To nije neprijateljstvo. To je stara planinska ekonomija povjerenja, gdje se riječi troše štedljivo jer su se stoljećima trošile samo kad je bilo nužno.

A nužno je bilo rijetko. Zimi, kad su ceste bile zatrpane i kad je do prvog susjeda trebalo sat hoda kroz smetove, riječ je bila luksuz koji se čuvao za unutra. Zato goranski dijalekt zvuči kao da je svaka rečenica prošla kroz filter — nema u njemu suvišnog slova, nema ukrasa, nema one zagrebačke rastegnutosti u kojoj se pola sata govori a ništa ne kaže. To je jezik ljudi koji su znali da će ih snijeg zakopati ako predugo stoje na istom mjestu. Kratko. Jasno. I onda tišina, koja u Gorskom kotaru nije praznina nego komunikacijski kanal.

Običaji su, naravno, druga polovica te priče, i to ona koju turistički prospekti najradije fotografiraju. Poklade u Čabru, fašnik u Delnicama, zvončari koji izgledaju kao da su se upravo vratili iz neke poganske noćne more i to sasvim pristojno nose. Sve je to autentično, sve je to vrijedno divljenja — ali postoji jedna zamka u toj priči koju rijetko tko izgovori naglas. Običaj koji se izvodi jednom godišnje za kamere nije običaj. To je predstava. Pravi običaj je onaj koji se izvodi i kad nitko ne gleda — kad se susjedu pomaže pri kositvi bez da se to unaprijed dogovara, kad se na vrata donese lonac juhe jer se "čulo da su stari bili bolesni", kad se dijete nauči da se starijima ne kaže "bok" nego da se čeka da oni prvi progovore. Te stvari ne ulaze u brošure jer se ne daju dobro fotografirati. Ali one su razlog zašto Gorani, kad odu u svijet, uvijek nekako znaju kako se stoji i kako se šuti.

Tu dolazimo do delikatne točke koju je vrijedno izgovoriti bez patetike. Gorski kotar je danas, po svim demografskim pokazateljima, prostor iz kojeg se ljudi iseljavaju — ne dramatično, ne preko noći, ali dosljedno, generaciju po generaciju, kao voda koja tiho otječe kroz pukotinu u kamenu. Mladi odlaze u Rijeku, Zagreb, Irsku, Njemačku. Oni koji ostaju često rade u dvije ili tri stvari odjednom jer jedna ne hrani obitelj. I u tom ritmu, dijalekt postaje luksuz koji se ne stigne njegovati. Dijete koje odraste uz baku koja govori goranski, a roditelje koji s njim razgovaraju standardnim hrvatskim jer "tako treba u školi", naučit će jezik razumjeti ali ne i govoriti. Pasivna baština. Lijepa, dokumentirana, i mrtva u trenutku kad zadnji izvorni govornik prestane govoriti.

Naravno, postoje inicijative. Rječnici se pišu, terenski se snima, radi se na digitalizaciji. Sve to ima smisla i sve to treba podržati — ali nitko ne bi trebao imati iluziju da se rječnikom spašava jezik. Rječnik spašava dokaz da je jezik postojao. Spašava ga isto kao što muzejski eksponat spašava životinju: čuva formu, ne funkciju. Jezik živi u upotrebi, u greškama, u posuđenicama, u tome da ga dijete izgovori pogrešno pa ga baka ispravi i oboje se nasmiju. Ako goranski dijalekt postane nešto što se "uči" u radionici za odrasle, on je već postao folklor. A folklor, ma koliko bio dragocjen, uvijek je korak iza života.

Ono što bi moglo promijeniti tu jednačbu nije novi projekt ni nova brošura. To je nešto mnogo jednostavnije i mnogo teže: prestati se sramiti govoriti kako se kod kuće govori. Jer sram je, kad se dobro pogleda, glavni krivac. Ljudi u gradovima srame se svog dijalekta jer zvuči "seljački". Ljudi u Gorskom kotaru srame se jer su navikli da ih se ispravlja. A jezik koji se srami sam sebe ne treba nikakvog neprijatelja izvana — sam sebe gasi, tiho, iz generacije u generaciju, dok na kraju ostane samo snimka i natpis u muzeju.

Goranski kotar ima jednu prednost koju malo regija u Hrvatskoj ima: još uvijek ima ljude koji su odrasli uz taj jezik i koji ga nose u sebi kao drugu kožu. To nije resurs koji se može kupiti ni rekonstruirati. To je živa riznica koja se ne obnavlja. Pitanje nije hoće li goranski dijalekt preživjeti u rječniku — preživjet će, jer rječnici su strpljivi. Pitanje je hoće li preživjeti za stolom, u kuhinji, u šali između dvoje ljudi koji se znaju cijeli život. A to pitanje, na kraju krajeva, ne rješavaju institucije. Rješavaju ga ljudi koji odluče da njihov jezik nije problem koji treba ispraviti, nego bogatstvo koje se ne troši. I tako opet dođemo do stare istine: sve što je vrijedno u ovom kraju oduvijek se čuvalo tiho, bez fanfara, između redova. Jezik isto. Nema tu nikakve filozofije — samo odluka da se ne zaboravi kako se zove ono što se jede, kako se pozdravlja susjeda i kako se kaže "hvala" onda kad riječi nisu dovoljne.